politika

Auschwitz, Dahava… i Katyń, Fojbe…: protiv odurnoga i človiku se triba boriti!

Željezno, komentar, 10.05.2010. - HN 20/2010

ribližava se opet jednoč, sada jur po 65. put, konac Drugoga svitskoga boja (8. maja 1945. ljeta). Od onda se je puno toga otkrilo, ča se je bilo stalo pred svim i od početka ovoga strašnoga boja s napadom Nimške vojske na Poljsku 1939. do kapitulacije Nimškoga Reicha 1945. ljeta. Najbolje istraživani su najvjerojatnije zločini ke su morali pretrpiti Židovi širom Europe i ki su kao narod morali pretrpiti skoro potpuno zničenje u Europi. Da su se dogodili strašni zločini i nad drugimi narodi i narodnosti se dugo nije znalo ili se nije kanilo znati. Iz gledišća dobitnikov Drugoga svitskoga boja je bilo i razumljivo, da ovi nisu kanili da dojde na vidilo ča su njeve vojske i čete, njevi civili i od oblasti trpljeni ubojice i koljači svega zloga učinili — i drugim vojskam a pred svim i civilom. Ukrajinski Katyń je primjer iz novije dobe, kada je i kako kasno je došlo na svitlo dana ubijanje (striljanje) po deset tisuće poljskih oficirov ali i civilov — najprvo navodno od nimškoga Wehrmachta a kašnje pak se je izvidilo da je to bila počinila sovjetska vojska po nalogu Staljina. Južnokoruški Bleiburg je jedno od ostalih brojnih tajanstvenih stratišćev (Hinrichtungstätten) u boju odnosno po boju. Hrvati i Slovenci su znali, da se je npr. u slovenski „Fojba“ (jama) dogodila strahota i pokolj tisuće i tisuće vojnikov i civilov. Ali Jugoslavija na čelu s Titom je bila med dobitniki boja — isto kao i Velika Britanija. A da njim nije bilo u interesu da otkriju strahote ke su učinili njevi ljudi po njevom nalogu i po njevoj zapovidi, to je jasno — ali nikako ne opravdano a kamo li pravično. Teror se je po boju nastavio, samo su onda počinitelji bili drugi a titovim partizanom kako ni komunističkoj vlasti po 1945. nije bilo ni u peti, da bi otkrili zločine, ke su počinili nje ljudi. Tako su neki znali npr. za ubijanja kod „Fojbov“, ali se za to nije smilo govoriti uz nagražanje s najoštrijimi kaštigami. Jur tada su ljudi, očevici ili rijetki slučaji ki su to bili preživili bili povidali zato, ali se nijedan nije zanimao zato ili se nije smilo zainteresirati za to. Zločince iz Nimškoga Wehrmachta, SA-a i SS-a se je — punim pravom — desetljeća dugo proganjalo, lovilo a konačno i sudilo, ako su je uhapsili. Za ove druge se nije smilo ni pitati a kamo li je proganjati ili još i uhapsiti i suditi. Danas najvećim dijelom i tadašnje zločince, ubojice jur pokriva mirna zemlja i već ne ide za fantenje, osvetu, niti za sudjenje. Ide za znanje i za spoznaje i ide za istinu, iz ke moru povući pouke i saznanja. Ide i zato, da već tako lako ne moremo nasjesti laži i krivomu tumačenju povijesnih činjenic i povijesti uopće. Auschwitz, Dachau… i Katyn, Fojbe… na drugu nam kažu čemu su ljudi u stanju — a protiv toga odurnoga u človika se triba boriti!