Ako bi emocionalnu volju za jezik mogli povezati s poslovnom…!

Željezno, komentar, 02.03.2010. - HN 10/2010

Sada je konačno izašao i gradišćanskohrvatski pravopis. Po dvi rječniki (1982. i 1991.), Školskoj gramatiki (Mirko Berlaković; 1995.) i velikoj znanstvenoj Gramatiki gradišćanskohrvatskoga (ur. Ivo Sučić; 2003.) je sada izašao i Pravopis gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika (ur. I. Sučić; 2009.) a tim imamo pred sobom relativni komplet za podučavanje ovoga hrvatskoga jezika. Kako je rekao sām glavni urednik ovoga pravopisa za upotrebu pred svim u škola, mag. Ivo Sučić, naslonili su se na pravopis hrvatskoga standardnoga jezika, ili kako se u Gradišću rado veli „južnoga hrvatskoga standarda“. Naravno da je svako malo ali i veliko djelo — a u ovom slučaju se bez sumlje radi o velikom djelu — u pogledu na normiranje jezika ujedno i „betoniranje“. Ali ov „beton“ je lako prihvatljiv i onim, ki si želju čim brže i skorije približavanje hrvatskomu standardu „južne varijante“. Mogli bi i reći: tomu jeziku kim pišu u Zagrebu (iako to naravno jako planta i šanta, jer upravo i sām Zagreb podliže brojnim dijalektalnim varijantam, pred svim kajkavskoga, a zbog masovnoga doseljenja i sve već i hercegovačkoga). Kako je Ivo Sučić jasno rekao i u tv-emisiji »Dobar dan Hrvati« prošlu nedilju, tribamo si očuvati naša seoska naričja, ali je jasni cilj, da svaki i svaka konačno zna i južni hrvatski standard. S prispodobom švicarskoga s nimškim standardnim jezikom je dao odličan primjer, ki bi kao uzor mogao služiti i Gradišćanskim Hrvatom: Švicarci su i očuvali svoj alemanski idiom, dijalekt i ga ne daju. Ali ako su pohodili škole a pred svim i više škole, svi znaju i visokonimški standard. Jedna razlika (od mnogih) med Gradišćanskimi Hrvati i Švicari nimškoga jezika je ipak, da je „Schwitzerdütsch“ materinji ods. očev jezik relativno velikomu broju ljudi i da se ta jezik u toj mjeri ne bori s nestankom i izumiranjem kako se bori hrvatski u Gradišću i u susjedni zemlja. Premda je to odlična prispodoba sa Švicarci, ali razlika je i u tom, da „Schwitzerdütsch“ živi i je proširen u svakodnevnom životu u Švicarskoj, a gdo ta jezik ne zna, će se teško u nimškogovoreći dijeli ove zemlje. U Gradišću hrvatski već nije neophodno potriban, da bi se na primjer u hrvatski ili mišovitojezični seli mogli probiti na ulici ili u svakodnevnom životu. Onde je nimški — nažalost — jur skoro potpuno izrinuo hrvatski iz javnoga života. To znači: Neki si hrvatski želju očuvati iz nekoga romanticizma i kad s tim svojim domaćim idiomom povezuju emocije i, recimo, porijeklo i spominjanja na ditinstvo, roditelje itd. Drugi u poznavanju hrvatskoga vidu mogućnost napredovanja i u poslovnom životu i u proširenju duhovnoga, kulturnoga vidokruga. Obadva motivi su sa sebe u redu — ali zajedno je bolje!